Nijedan susret nije bezazlen.

Od svakog duša uzme onoliko koliko joj treba, pa na obrise svoje doda neke nove boje. Navikava se na neke nove likove koji prodaju stare trikove i traži one prave, u moru lutaka traži originale. I nema tu nigdje čuda. Jer čuda su zmajevi u nama, što čekaju da im skinemo okove, ublažimo otrove i bolove. Što čekaju da zaplešu sa nama neke lagane note i da jedu torte, sa svjećama broja dvadeset i nešto. Kad se zmaj oslobodi, sreća zauzima prijesto. I sve ti je nekako čudno, i sve to nekako nisi ti. Odjednom tebe nema. Jer nastupili smo mi.

Plesati u dvoje na kiši je potpuno romantično, ali mora da bude sa stilom i taktično. Jer zmajevi u nama ne znaju za red, ne možemo vječno sjediti na sofi i nije uvijek na kriški vrelog crnog hljeba med.

Pa krećemo u neke pobjede, malene ali naše. Pa se smijemo dok padaju velovi nakupljani na nama godinama. Pa se ljutimo jer nismo savršeni. Pa se grlimo. Pa se volimo. I dugo šutimo.

Kad sam te srela, nije tu bilo lukova i ljubavnih strijela. Bojala sam se iako nisam htjela, a opet bilo je lijepo. I kad si mi poklonio zeca. I kad se nisi javljao. I kad si mi poruke dugo u noć pisao. I kad si mi čitao knjige, onako preko telefona. A ja prevrtala očima, sreća nisi vidio. Ali bilo je lijepo. Jer ti si se trudio. A ja bila ponosna, na tebe. I na ono što postajemo mi.

Ja ne znam, da smo se vjenčali na neki drugi način, bilo bi čudno. Ali ono tvoje “Hoćemo li?” I ono moje “Nije do mene” – to smo mi. I to što mi je na vratima sobe ostala vjenčanica, i što otac nije vjerovao da sam otišla i ostala, sve smo to mi.

Sve ono što radimo i sve ono što nismo uradili to smo mi. I sve ono što smo postali. I sve od čega smo odustali. Sve smo to mi, voljeni.

Sinoć smo se smijali, jer i dalje ne vjerujemo da smo u braku. A kažu da jesmo, dvije godine već. Ja sam još uvijek dijete a ti dječak zaljubljen. I nismo mi postali ovo što jesmo. Samo smo uklonili loše tragove, što su ostali na nama od onih koji su odlazili.

I eto čini mi se … zmaj je slobodan.

I neću da pijem kafu bijelu sa puno šećera, od sada crnu s cimetom … jer tako volim. Jer osjećaj je bitan. I ova naša tvrđava bez bedema, i kolač s jabukama i puno badema. Sve smo to mi, mili.
I da … promjenili smo se. A zar promjene, sinteze i analize nisu života cilj?

U Bosni žene “odrastaju” na različite načine.
Prelaz iz djevojke u ženu najčešće nastupa razvijanjem njenih kulinarskih sposobnosti. Tada u svoj kulinarski CV dodaješ pravljenje pite – ovaj dio sam preskočila sve do udaje. Tako da sam “žena” postala kad sam se udala, mada sam i ovdje malo zakazala, jer i nakon udaje i dalje sam se nastavila ponašati poprilično djetinjasto.
Sve do večeras … znate, moj babo ima posebno mjesto u mom životu.
Volim njegov karakter, njegovu čvrstu ruku i njegovu nježnost. Odgojio je tri kćerke na njemu svojstven način.
Ne … nikada nije čitao nikakve knjige o mudrosti odgoja djece, niti fb. statuse i tekstove o tome, jednostavno on je ličnost koja gdje god da se pojavi izazove poštovanje. Svojim umjerenim govorom, ozbiljnim crtama lica naučio me je velike lekcije. On je jedna od rijetkih osoba pred kojom i ljuta šutim – iz poštovanja.
Oduvijek sam bila njegova mezimica, a on moj glavni junak.
Mama čuva jednu našu posebnu sliku. Bio je moj drugi rođendan. Puno djece oko mene i slavlje je u punom jeku. Babo je ušao na vrata, u policijskoj uniformi, i stoji sa blagim osmjehom. Ja sva ushićena gledam u njega, raširenih ruku. Tada nije bitna torta, ni sva ta dječica, ni mama koja me je htjela ulikati sa tortom. Bio je bitan samo babo. On je ušao na vrata, i zasjenio sve. U tom trenuku mama je slikala i nastala je ta divna fotografija, koja opisuje naš odnos u potpunosti.
Večeras kao da je babo ponovo ušao na vrata … Dopisivali smo se preko vibera, već mjesec dana je na putu i čujemo se periodično svakih nekoliko dana. Nakon našeg razgovora, zastala sam, čitajući nekoliko puta.
Pitala sam ga gdje je, zašto se nit javlja nit pare šalje, jel me zaboravio i ima li on mene gdje u papirima, odgovorio je u svom stilu, da papire nije ponio 😀 i da tamo u dijaspori para nema, jer su svi u kreditima i da više ja imam para od njih, i da … rekao je da ga moram častiti jer sam dobro uradila ispit … ostatak razgovora je bio poprilično ozbiljan, razmjenjivali smo mišljenja, kao dvoje odraslih ljudi. Pa dobro, babo već gazi pedesete, naravno da je odrastao, a ja … pa izgleda da sam odrasla.
I da to moje “odrastanje” ne mjeri se od trenutka pravljenja prve pite ili udaje, već od trenutka kada jedan od mojih uzora u meni vidi izgrađenu ličnost, s kojom može razgovarati o ozbiljnim temama.

Na slici smo babo i ja, na dan mog vjenčanja, iako kod nas u Bosni nije običaj da roditelji mlade prisustvuju činu vjenčanja, on i mama su naravno bili tu.

p.s. Ova slika ima istu emociju kao slika od mog drugog rođendana.

Nedelja. 6.-ti novembar, 2016.
Pijem kahvu. Sasvim običan dan, rekla bih.

Jučer je više od 5000 studenata dobilo diplome.
Godine truda, rada požrtvovanja stale su na taj papir.
Čitam komentare na društvenim mrežama, previše zajedljivih komentara, previše onih glasnih koji nas šalju na biro, koji nas šalju van zemlje.
Pa dobro … možda i ne nađemo posao, možda zaista i odemo, ali to ne mjenja činjenicu da smo bili ustrajni. Da smo učili, trudili se, borili se da postanemo akademski građani ove zemlje.
To ne mjenja činjenicu da su naši roditelji ulagali u nas, u ovoj zemlji u kojoj dosta ljudi je na rubu siromaštva, očevi su radili prekovemeno, majke štedile, da bi mi mogli bezbrižno da učimo.
Ovo nije samo diploma studenata, ovo je i njihova diploma.
Diploma bosanskih roditelja!
Svih onih koji su se borili godinama … Onih koji su vjerovali u svoju djecu godinama …
Možete govoriti da su naše diplome beznačajne, možete reći šta želite.
Ali mi i naši roditelji znamo, ovo su diplome ne samo znanja već i truda i preživljavanja u lijepoj našoj.

Dragi diplomanti/magistranti, uspjeli smo 🙂 ako ništa otići na biro sa diplomom, uspjeli smo 🙂 ako ništa, zahvaliti se našim roditeljima ovom diplomom, jučer je bio koliko i naš toliko i njihov dan.

Bosanski roditelji, hvala vam, što ste omogućili da u ovom sivilu i ludilu, postanemo obrazovani ljudi.

Edina Čaušević, Bachelor matematike

Preselila sam se u Sarajevo, mada čini mi se da odavde nisam ni otišla.
Godinu dana života na selu učinilo me zrelijom, ne zbog sela već zbog ljudi koje sam upoznala. Onih, koji žive od zemljoradnje, onih finih hanuma seoskih. Puno savijeta, puno mudrosti i puno znanja ponijela sam sa sobom.
Bilo mi je to divno iskustvo koje mi je trebalo.
Živjela sam u zajednici, sa svekrom i svekrvom – ne volim ovako da ih zovem, oni su babo i mati!
Jučer, na polasku, mati me pita jesam li ponijela sve, progutala sam knedlu u grlu. I samo sjela u auto.
Nisam mogla odgovoriti, jer šta da joj kažem?
Ostavila sam puno više od onoga što sam ponijela, divne uspomene, divne emocije, divne roditelje.
Nisam htjela da me vidi da plačem, jer ona je plakala. Nisam htjela da joj bude teže.
A zaplakala sam, čim smo zamakli.
Zbog Mehmedovih obaveza i učenja rukje, dolazićemo kući vikendom, ali više ništa neće biti isto.
Sada nas dvoje, počinjemo ispočetka.
Novo mjesto.
Nove obaveze.
Nove navike.
Samo ja i on.
Odluka o preseljenju nije bila nimalo lahka. Presudila je knjiga američkog motivacijskog govornika Roberta Kiosakija, potpuno je promjenila moje vidike prema novcu, prema poslu, donekle i prema životu u materijalnom smislu.
Oslobodila me potrebe za “sigurnim” 😀
Iako me vjera uči da to “sigurno” postoji samo kod Boga, i da nam ništa više ne može pružiti sigurnost, eto meni je bila potrebna ova knjiga da me probudi iz ušuškanog idiličnog stanja.
Postavila sam sebi velike ciljeve, koji su toliko veliki da ih ne smijem ni izgovoriti, ali smijem sanjati, maštati i raditi na njima.
Ljudi obično na medeni mjesec idu samo mjesec – logično, ili desetak dana, naš medeni je trajao godinu dana, na različitim lokacijama, sa puno putovanja i puno mamine sirnice i dimljene piletine.
Ali došlo je vrijeme za rad, jer septembar je zamirisao.

Imam ja te neke ljude, koje žalim.
Iz prikrajka ih gledam,
i često mislim “Bože kako divni su,
samo malo nehajni su”.
Iz usta im med teče,
koji nerijetko ubija srca voljenih svako veče.
Baršunasti i lagani ko perje,
Mogli su biti,
Al prepustiše se šejtanskoj niti.
Misle da su pametni,
Gospodaru smiluj im se,
Tako su oholi.
Pokušavam, tako mi Veličine Tvoje,
Opravdanje da im nađem,
Da im nešto lijepo kažem.
Al ne daju,
Guraju,
Udaraju,
Obraz mi prljaju.
Gospodaru u propast srljaju.
Uspavani,
Željni aplauza,
Prodaju sebe,
zarad prolaza.
A izgledaju tako nevino i čisto,
Da im je srce barem upola isto.
I ne govorite mi,
Otkud da ja nečije stanje znam.
Ne znam, ne znam,
Ništa ja ne znam.
Ja samo osjetim,
Zlo jezika njihovog.
Pa zar može srce čisto,
Da zlo pruža?
Zna se šta je pupoljak,
A šta uvehla ruža.

Ne volim ljude sa kompleksima.
Inače su to oni maleni miševi podrumaši koji od svog života nisu uradili ništa osim jadikovanja samih sebe.
Neke razumijem.
S nekima se suosjećam.
Ali one kojima je život na selu kompleks, stvarno ne razumjem.
Ja sam gimnazijalka s asfalta.
Odrasla u Sarajevu.
Nisam nikada ni pomišljala na to da ću živjeti u nekog drugom gradu, na selu pogotovo.
Ali eto …  željela sam probati i oduševila sam se.
Stvarno ne znam kako ću reagovati onog trenutka kada me život odnese odvade.
Pronašla sam svoju idilu.
Svoj smiraj.
Osluškujem cvrkut ptičica, od svakodnevne rutine budi me miris svježine.
Čist zrak.
Ne naviknuta sam na životinje još uvijek, ali volim ih.
Melenim smijem da priđem, da ih pomazim.
Navukla sam se na domaći kajmak.
Kuhani hljeb, vrelu pogaču.
I kako da nekom ovakav način života stvara kompleks.
Razumijem ja tinejdžere.
Oni žele da su kul.
Ali … šta je s onima koji nisu više pubertetlije.
Možda i ja pitam gluposti.
Čitam i svjedočim o ženama u četrdesetim koje luduju nekakve ljubavi po internetu.
Zar ne bi tada žene trebale da budu zrele?
Svjesne svojih kvaliteta?
Svjesne života – i daleko od lajkova?
U čemu je poenta?

Znam da živim u vremenu kada većina žena žele da žive život holivudskih glumica u skupim autima, sa velikim grudima i zgodnim muževima. Ali mislim da ovom scenariju fali malo života.
Jer u stvarnosti, nakon “the end” ide smrt, ne nova sezona serije ili nastavak filma.

Gledam blijede kopije djevojaka, svaki dan, na internetu. Gdje li su one okačile svoj cilj i krenule u život?

Tu smo s razlogom. Rođeni smo s razlogom. Zašto, zašto gubite vlastiti smisao?

Ja trenutno uživam u porodičnoj idili. Ja živim svoju priču. I nisam mišljenja da je moja priča najbolja moguća za svaku ženu.
Ali molim vas … ispričajte svoju priču.
Prestanite biti kopije! 

Nikada se nisam izdigla toliko iznad ljudi da mi postane svejedno ono šta se njima dešava, a željela sam to, često.
Htjela da negdje, u nekom trenutku života da postanem svoja i sama, ali ne usamljena.
Boljeli su me ljudi.
Ili sam samu sebe boljela, ne znam.
Nisam uspijela otići od njih.
I drago mi je zbog toga.
Bojim se da bi samostalnost vremenom zamjenila sa egoizmom, bojim se da bi me progutala oholost.
Pa se rado vraćam među ljude.
Neka uzmu od mene ono što žele.
Neka me i povrijede.
Dozvoljavam im.
Jer bila ja s njima ili ne, moj unutrašnji mir zavisi od mene same.
I samo je puno lakše kriviti druge za ruševinu života.
A bedemi su tvoji u tebi, ne u drugima.
I zidine tvoje su tvoje, ne njihove,
Jer i oni sa sobom bitku vode.
Glavu gore.
I kreni sretna,
Do slobode!
Sa drugima 🙂

Kažu,
Danas svašta kažu.
Pa prstom u tebe upiru,
Iza leđa šapuću,
Muku svoju muče,
Zašto te rijetko viđaju van kuće.
Pa govore i ono što jest,
I ono što nije,
Ne znaju da tako lijepa tajna iza tvojih zidova se krije.
Tajna koju oni gaze,
Kada na tvoju poslušnost ne paze,
Oni koji znaju samo za dunjalučke staze.
Nisi ti osuđena da tamo boraviš,
Ti si samu sebe “osudila”,
Jer samo želiš biti pokorna.
Mužu polušna,
Prema djeci svojoj nikada ravnodušna.
Ne daš ti da tuđa ruka njihove uvojke mazi,
Ne daš ti da drugi se o njima brine,
Ne daš da drugi njih pazi.
Želiš ti,
Da ih odgojiš,
Da ih nahraniš,
Da ih prvim obavezama naučiš.
Hoćeš ti da se namučiš,
Džennet da zaslužiš.
Tajna nije,
Da si možda školovanija od njih,
Možda moderna nisi,
Ali kako i da budeš kad zamotana ti si.
Ne mari.
Jer ni za tvoje suze niko od njih ne mari,
Samo oni žele da ti se srce pokvari,
Pa da i ti poželiš od dunjaluka više,
A soba nikada nije bivala tiše,
I svojom kraljicom te zvala.
Koliko si samo suđa oprala,
Tepiha usisala,
Da bi tvoja kuća mirisom odisala.
Koliko si samo sebe dala,
I sad su kao oni veliki,
A ti si jadna i mala.
Jer zaposlena nisi,
Jer dostupna muškom oku nisi,
I samo zbog toga njima jadna ti si.
Vukovi te žale,
A ti njih žališ.
Ti samo hoćeš svoje snove da ostvariš,
Pa nemoj da te boli ako te ne vole,
Bitno je da te On voli.
A to što oni o tebi misle,
Oni razmišljaju samo kad ih stisne,
U grudima,
Jer ni s kim nije teže nego s ljudima.
A i kada bi se zaposlila,
Ne bi im ugodila,
Jer niko njima ugodio nije.
I tajna se tvoja krije,
Tu oko stola tvoga,
Kada tanjire spuštaš,
I supu sipaš,
S bismillom.

Napisano: 29.08.2014. drugima, a sad čitam sebi – naglas 😀

Najmrži kućni posao mi je bio pranje suđa! Od kad znam za sebe. Moje ruke jednostavno nikada nisu podnosile taj šok vrelo-hladne vode. A tek šerpe i tepsije. Sva ta masnoća.
Pri samoj pomisli na to dobijem temeraturu, nefsa 😀
I da dodam, pravljenje kahve. Kahvedžija sam veliki i mjerna jedinica za kahvu dnevno nisu mi šoljice, već džezve. Od kad znam za sebe. Mislim … da se ne lažemo, volim da mi neko napravi kahvu, pa da se razbuđujem uz nju.
Vrela kahva, s malo mlijeka i čokolada, moj jutarnji san i najveća želja čim oči otvorim.

Kad sam se udala, nekako se podrazumjeva da su oba navedena posla dodijeljena upravo meni, kao snahi, kao mladoj. (Iako još uvijek ne znam do kad ću biti mlada. Rečeno mi je zauvijek. Nema niti će biti mlađih, osim ako mi efendija ne dovede još jednu, gluho i daleko bilo 😀 😀 😀 )

Džennet mome nefsu bijaše upravo činjenica, da u kući u kojoj živim imamo i mašinu za pranje suđa i aparat za kahvu. Moja radost, i usklik “Imate oboje?!” može se mjeriti možda s onim Hazimovim “Tinka imamo Bingo” – ili nečim tog tipa.

Baš mi je Allah udovoljio, mislila sam. One moje najveće brige oko kućanskih poslova bile su riješene i prije nego su nastale.

Međutim … kako je vrijeme prolazilo u toku dana nekako mi je falilo vremena za razmišljanje. Falio mi je period oko podne i poslije akšama kada mogu sama sa sobom svoditi račune. Kada samoj sebi mogu prepričavati dan. Falio mi je period mudrovanja i filozofiranja. Falio mi je prostor da pričam sa sobom. I da se smijem, a da ne pomisle da sam skrenula s uma jer mom smijehu nije predhodio nijedan smiješan događaj.

I pronašla sam svoj mali halvet. Upravo u onome od čega sam najviše bježala. U kuhinji. Dok perem suđe. Nema meni sad većeg rahatluka od toga. I dok ribam šerpe i tepsije, dok spiram tanjire, nižem, u svojoj glavi najljepše stihove sebi, kako da preživim sa sobom.
Dan planiram pravljenjem kahve. Ipak, nijedan aparat ne može da zamijeni mi domaću kahvu.

I nikada ne bi vjerovala šta sam zavoljela. Al jesam.

Sad je malo čudno svima, zašto želim prodati mašinu za suđe i zašto mi sada, toliko smeta 🙂

Svijet nije ni bijel ni crn.
Ni dan također.
Već onakav kakvim ga napraviš.
Bezbojan je dok ga ne obojiš.
Dok ne pronađeš nijansu,
Koja će imati veću šansu,
Da te usreći. 
Ja sam izabrala crvenu,
U njoj našla mjeru,
Osmijeha svog!
Njome tjeram smog,
Dosade i opsade,
Same sebe,
Od problema kojih nema.