Nijedan susret nije bezazlen.

Od svakog duša uzme onoliko koliko joj treba, pa na obrise svoje doda neke nove boje. Navikava se na neke nove likove koji prodaju stare trikove i traži one prave, u moru lutaka traži originale. I nema tu nigdje čuda. Jer čuda su zmajevi u nama, što čekaju da im skinemo okove, ublažimo otrove i bolove. Što čekaju da zaplešu sa nama neke lagane note i da jedu torte, sa svjećama broja dvadeset i nešto. Kad se zmaj oslobodi, sreća zauzima prijesto. I sve ti je nekako čudno, i sve to nekako nisi ti. Odjednom tebe nema. Jer nastupili smo mi.

Plesati u dvoje na kiši je potpuno romantično, ali mora da bude sa stilom i taktično. Jer zmajevi u nama ne znaju za red, ne možemo vječno sjediti na sofi i nije uvijek na kriški vrelog crnog hljeba med.

Pa krećemo u neke pobjede, malene ali naše. Pa se smijemo dok padaju velovi nakupljani na nama godinama. Pa se ljutimo jer nismo savršeni. Pa se grlimo. Pa se volimo. I dugo šutimo.

Kad sam te srela, nije tu bilo lukova i ljubavnih strijela. Bojala sam se iako nisam htjela, a opet bilo je lijepo. I kad si mi poklonio zeca. I kad se nisi javljao. I kad si mi poruke dugo u noć pisao. I kad si mi čitao knjige, onako preko telefona. A ja prevrtala očima, sreća nisi vidio. Ali bilo je lijepo. Jer ti si se trudio. A ja bila ponosna, na tebe. I na ono što postajemo mi.

Ja ne znam, da smo se vjenčali na neki drugi način, bilo bi čudno. Ali ono tvoje “Hoćemo li?” I ono moje “Nije do mene” – to smo mi. I to što mi je na vratima sobe ostala vjenčanica, i što otac nije vjerovao da sam otišla i ostala, sve smo to mi.

Sve ono što radimo i sve ono što nismo uradili to smo mi. I sve ono što smo postali. I sve od čega smo odustali. Sve smo to mi, voljeni.

Sinoć smo se smijali, jer i dalje ne vjerujemo da smo u braku. A kažu da jesmo, dvije godine već. Ja sam još uvijek dijete a ti dječak zaljubljen. I nismo mi postali ovo što jesmo. Samo smo uklonili loše tragove, što su ostali na nama od onih koji su odlazili.

I eto čini mi se … zmaj je slobodan.

I neću da pijem kafu bijelu sa puno šećera, od sada crnu s cimetom … jer tako volim. Jer osjećaj je bitan. I ova naša tvrđava bez bedema, i kolač s jabukama i puno badema. Sve smo to mi, mili.
I da … promjenili smo se. A zar promjene, sinteze i analize nisu života cilj?