Kakva bih bila, kada bih sebe nosila kao haljinu naizvrat, pa da moja nutrina postane moja vanjština?

“Ti si sam sebi najbliži, pa ako ne spoznaš sebe, kako ćeš spoznati Gospodara? Ako ti i kažeš da sebe poznaješ, ti, ustvari, poznaješ svoju tjelesnu vanjštinu, ali ne i ono što je u tvojoj nutrini, gdje: kada se rasrdiš tražiš svađu, kada osjetiš strast tražiš njeno zadovoljenje, kada ogladniš tražiš da jedeš, kada ožedniš tražiš da piješ … Ove stvari su svojstvene kako tebi tako i životinjama. Tvoja dužnost je da sebe istinski upoznaš, tako da znaš ko si, odakle si potekao, šta je svrha tvog stvaranja, šta ti donosi sreću a šta nesreću.” (El – Gazali)

Vrijedi mi ne pisati samo zbog ljubavi,
ljudske i Božije.
Kad se na prste propnem,
trepavicama trepnem,
i otplešem,
pjesmu tišinom,
tad univerzum moj stane,
jer … ja se pronađem.

Volim pjesme okupane tišinom, volim pjesme okusa ljubavi, jer volim ljubav i smiraj. I samo onda kada istinski zavolim, mogu Voljenom da udovoljim. Samo kada zavolim, mogu da nestanu moji prohtjevi, moje želje, moji snovi dunjalučki.

Volim da volim!
Jer Ljubav me odgaja, iz dana u dan. Ona me pokreće, daje mi smjernice, uklanja od mene oštrice i strelice, ljudske i šejtanske.

Ljubav otriva moje granice. Ona me ogoli, pa se postidim i nje i sebe.
A želja mi je da se upoznam … samu sebe.
Jer lijepa sam kad mi je sve potaman. Lijepa sam kad mi udovoljavaju, kad mi tapšu po ramenu, kad me grle i hvale.

Ah … kako lijepa sam 🙂
Al’ kakva li sam …  kad sama sam?
Kakva li sam kad ljuta sam?
Kad gladna sam?
Kad nemarna sam?