Ne volim ljude sa kompleksima.
Inače su to oni maleni miševi podrumaši koji od svog života nisu uradili ništa osim jadikovanja samih sebe.
Neke razumijem.
S nekima se suosjećam.
Ali one kojima je život na selu kompleks, stvarno ne razumjem.
Ja sam gimnazijalka s asfalta.
Odrasla u Sarajevu.
Nisam nikada ni pomišljala na to da ću živjeti u nekog drugom gradu, na selu pogotovo.
Ali eto …  željela sam probati i oduševila sam se.
Stvarno ne znam kako ću reagovati onog trenutka kada me život odnese odvade.
Pronašla sam svoju idilu.
Svoj smiraj.
Osluškujem cvrkut ptičica, od svakodnevne rutine budi me miris svježine.
Čist zrak.
Ne naviknuta sam na životinje još uvijek, ali volim ih.
Melenim smijem da priđem, da ih pomazim.
Navukla sam se na domaći kajmak.
Kuhani hljeb, vrelu pogaču.
I kako da nekom ovakav način života stvara kompleks.
Razumijem ja tinejdžere.
Oni žele da su kul.
Ali … šta je s onima koji nisu više pubertetlije.
Možda i ja pitam gluposti.
Čitam i svjedočim o ženama u četrdesetim koje luduju nekakve ljubavi po internetu.
Zar ne bi tada žene trebale da budu zrele?
Svjesne svojih kvaliteta?
Svjesne života – i daleko od lajkova?
U čemu je poenta?

Znam da živim u vremenu kada većina žena žele da žive život holivudskih glumica u skupim autima, sa velikim grudima i zgodnim muževima. Ali mislim da ovom scenariju fali malo života.
Jer u stvarnosti, nakon “the end” ide smrt, ne nova sezona serije ili nastavak filma.

Gledam blijede kopije djevojaka, svaki dan, na internetu. Gdje li su one okačile svoj cilj i krenule u život?

Tu smo s razlogom. Rođeni smo s razlogom. Zašto, zašto gubite vlastiti smisao?

Ja trenutno uživam u porodičnoj idili. Ja živim svoju priču. I nisam mišljenja da je moja priča najbolja moguća za svaku ženu.
Ali molim vas … ispričajte svoju priču.
Prestanite biti kopije!