Čitajući jednu od najljepših knjiga, naprosto sam se po ko zna koji put zaljubila u tišinu i mirise starog Sarajeva. Zaljubljenik u neka minula vremena eto – to sam postala.
Zaljubljenik u ruke stare, lice oronulo, oči plave … korake kojih nema.
Čini mi se da ga čujem u noćima, kako ulazi u moju avliju, zaustavlja se pod mojih prozorom, i sluša kako čitam o njemu.
Čini mi se da ga tražim ulicama mojih misli … i pitam se zašto ga nisam na vrijeme prepoznala.
Svi veliki ljudi nam nedostaju kada ih nema.
Živio je tiho, govorio blago i volio Boga.
U kakvoj li su radosti sada njegovi prijatelji, svjesni da su bili svjedoci njegovog postojanja, u kakvoj li sam tuzi ja … svjedočeći njegovo odsustvo – znam ja.
Ali … osmijehnem se u nadi da još neki Hafiz, stari, čeka da ga pronađem.
Ako Bog da.