Prije podne namaza sam počela sa kuhanjem ručka.
Supa s gljivama, riža i piletina. Domaći hljeb.
Zapela sam na omjerima riže i vode.
Pretražujem po internetu.
I na kraju zovem mamu.
Već mjesecima pokušavam napraviti onu divnu maminu rižu, ne uspijeva mi.
Ne volim ono “otprilike” u receptima, matematička preciznost mi to ne dopušta, a s druge strane kod peciva, hljebova, pita i  kolača znam kako treba, valjda mi ovo malo umjetničkog što nosim u sebi dozvoli širinu. Valjda.
Na kraju ipak eksperimentišem.
Ima piletine, ako i ne uspije.

Moj efendija nije ni doručkovao.
Opet su ljudi pristizali ranije.
Doći će kad bude pravio pauzu za namaz, govorila sam sebi.
Ručak je bio gotov.
Ja zadovoljna rezultatom.
Nije izašao.

Počela sam praviti suhe kolače. Prije neki dan vidjeh’ da mu se sviđaju neki suhi keksići … I ovo će mu se svidjeti.
Napraviću ih do ikindije.

Izašao je.
S vrata dobacio “De jednu brzinsku, s aparata.”
Popili smo kahvu u svega nekoliko minuta.
Stigao je probati I kolače.
“Moram ići, čekaju me.”
Opet efendija nije jeo.
Brine me to.
Ponekad, budem ljuta na sve ljude koji dolaze.
Pa znaju li da nije doručkovao?

Kada je izašao već je nastupila jacija.
Cijeli dan ga nije bilo.
I opet će sutra, ljudi doći ranije.
Budem ljuta, al’ me prođe kad mi donese fine vijesti, da je neko popravio odnos s roditeljima, da je nekom bolje, da neko mirnije spava, da je neko ozdravio, prohodao.
Da je neko počeo klanjati.
Nekoliko momaka je odlučilo učiti sufaru 🙂 Elhamdulillah 🙂

Dvorište je puno nepoznatih ljudi.
Ponekad ih posmatram iza zavjese.
Lica su uglavnom tmurna.
Tužni su.
Neki upravo, ovdje, sprat ispod mene obavljaju svoje prve namaze, uče Fatihu po prvi put …
Imaju tužne priče, al’ bar odu s dovama.
Molim Allaha da im se dove prime.

Ozari mi lice činjenica, da moj muž pomaže ljudima, uz Allahovu pomoć.
To me smiri.
Umiri …
Samo … voljela bih kada bi imali razumjevanja.
Efendija često ne doručkuje.
Brine me to.

Čitajući jednu od najljepših knjiga, naprosto sam se po ko zna koji put zaljubila u tišinu i mirise starog Sarajeva. Zaljubljenik u neka minula vremena eto – to sam postala.
Zaljubljenik u ruke stare, lice oronulo, oči plave … korake kojih nema.
Čini mi se da ga čujem u noćima, kako ulazi u moju avliju, zaustavlja se pod mojih prozorom, i sluša kako čitam o njemu.
Čini mi se da ga tražim ulicama mojih misli … i pitam se zašto ga nisam na vrijeme prepoznala.
Svi veliki ljudi nam nedostaju kada ih nema.
Živio je tiho, govorio blago i volio Boga.
U kakvoj li su radosti sada njegovi prijatelji, svjesni da su bili svjedoci njegovog postojanja, u kakvoj li sam tuzi ja … svjedočeći njegovo odsustvo – znam ja.
Ali … osmijehnem se u nadi da još neki Hafiz, stari, čeka da ga pronađem.
Ako Bog da.

Ja svekrvu zovem “mati” 🙂 od prvog dana kada sam je upoznala.
Neki mi to osporavaju, rječima da samo jednu majku imam (kao da ja to ne znam :D)
Od prvog dana braka živim s njima, tako da mi je svekrva postala najbolja prijateljica a svekar najbolji drug. Ali pravi smo drugovi, koji se poštuju prije svega.
Ja svog oca kao glavu porodice nikada nisam dočekala sjedeći ili ležeći.
Tako da i svekra dočekam na nogama, s osmijehom.
Svekrvu zagrlim, onako u prolazu.
Niko od mene ne zahtijeva, da sa svekrom pričam o autima i da se smijem na račun njegovog mercedesa, i da mu prijetim da ću mu prodati traktor i kupiti sebi Peugot 407 😀
Niko od mene ne zahtijeva, da svekrvi kupujem poklone.
Ali želim …
Od onih sam što rahatluk vole.
Kocke i kahve, tespiha i marama bijelih, i serdžada 🙂 umjesto onog standardnog “hljeba i igara” – i koja knjiga, da se pročita pred spavanje i osmijeh …
A srca drugih se smrknutom čehrom ne pridobijaju.
Od prvog dana me svekrva medom hrani, a danas mi je ispekla šećer.
Čula je jučer, da mi se plaho svidio.
I maksuz mi ga ispekla.

Pa eto 🙂 Recimo da nas dvije rušimo predrasude o snahama i svekrvama. Pričamo jedna drugoj o našim očekivanjima i snovima.
Ona je ona blaga nana, što živi u kućici na kraju sela i Džennetu se nada … a ja sam presretna jer sam joj snaha.
I nijednog trenutka se ne kajem što je od prvog dana zovem mati, jer i ona mene smatra i zove kćerkom.

Spustili kofere, ostavili snove da se malo odmore. Sabrali utiske.
Kući smo.

Muž me gleda.
Kaže čudna sam.
A ja, samo sretna sam.
Skakućem po kući.
Pokušavam se sjetiti gdje šta stoji.
Kao da me godinama nije bilo.
Peglam haljine.
Kuham, puno kuham.
Falio je ovaj miris doma.
Miris toplog mlijeka i jutarnje kahve.
Falio …

Ma gdje god otišla, nema ovog rahatluka … Nema.
Nema ovog mira na sabahu, dok svekar mota cigare, a svekrva u tišini pije kahvu.
Ja i moj Mehmed se gledamo.
Oboje znamo da je pred nama naporan period.
Cijelodnevna učenja rukje, odgovaranje na poruke, pričanje na telefon, kucanje na vrata.
Savjetovanje ljudi koje ne poznajemo.
Ali ne žalimo se.
Odabrali smo, hizmet nam je život 🙂
“Uđite i sjednite, efendija će doći u 11” – moja dobro poznata rečenica, već je stupila na snagu.
…
I nigdje kao ovdje nisam njegova.
I nigdje kao ovdje sam “šejh Mehmedova” … jer samo ovdje šapuću, eno je.
Žene hodžine.
I nigdje kao ovdje nisam zatvorenija, a slobodnija.

Nakon nekoliko mjeseci odsustva 🙂 – stigli smo, elhamdulillah 🙂

I kao da placnim glasom tugu dozivas,
Pokusavas,
Lazes da se oslobadjas,
Vuces me,
Vuces se
…
Govoris mi vjeruj mi,
Ja gledam te.
Ja smijem se.
I sve smijem,
I ne smijem,
Bojim se.
Ranicu te
…
Ti to znas,
I zato nemoj da mi das,
Noz u ruke,
Ranicu te.
…
Ne daj,
ne daj da mi vjerujes.
Izdacu te …

Boljece te.

Vjerovati mozes samo Bogu,
I zato …
Ne bacaj mi se tu ispored nogu.

Idi Njemu,
Zavoli Ga.
Zavoljecu te.

Kao da mi je ovo odsustvo mog Sarajeva pročistilo vidike … pa dobro, za vidike ne znam, ali za pluća sam sigurna. Stvari se najbolje vide kada se izmakneš, i kada te ne dotiču. Tada možeš biti objektivan.

Znate onaj osjećaj kada gledate nekog, preko puta vas i on vam laže. A vi ga slušate. On i dalje laže. A vas postane stid njegove laži i samo želite nestati. A on … i dalje laže.
Na toj sam relaciji sa novopečenim mamama u 80 % slučajeva.
Čini mi se da, danas mlade žene funkcioniraju na sljedeći način:

“Kada mi dosade prigovori o svim mojim neuspijesima, rodiću dijete. Rodiću sebi uspijeh (i izgovor također) “

Izbjegavam sjediti preko puta novopečenih mama, osim ako ih ne poznajem jako dobro.
Bojim se da mi ne pređe, taj sindrom “super mame” a koji je ustvari oklop lijenosti.
Čini se da je taj divni čin postao i više nego dobar izgovor za: nepoložene ispite, nepospremljenu kuću, spavanje do podne, ljenčarenje na internetu, ispijanje kafa po cijeli dan.

Majčinstvo je postalo izgovor za lijenost!

I ne govorite mi da nije. Postaje mi muka od izjava:
“Ja sam posvećena odgoju svog djeteta. Ne želim da radim. Fakultet može sačekati. Ništa mi nije važno kao moje pile. Ručak može da izgori. (I muž također – od muke 😀 ) ” – Ne srećo moja … koliko ja vidim posvećena si čekiranju po fb-u.
Posvećena si mrcvarenju tvog malenog pileta, slikanjem iz svakog ugla, u svakoj pozi.
Posvećena si komentiranju svakog posta, u ulozi doktorice, na najpopularnijoj sarajevskoj grupi za mame i trudnice (o njoj ću drugom prilikom).

Glumiš, glumiš, glumiš, super mamu. (Pa živa bila, bar ponekad se uživi u tu ulogu, djeteta radi.)

Do sada sam upoznala mnogo divnih, mladih, uspiješnih mama. Neke od njih su polagale ispite trudne, neke su se ispisale sa fakulteta, neke su radile najteže poslove, neke su naprosto odgajale djecu, i sve su bile divne.
Divne i lepršave.
Bile su majke.
Jer imenicu “majka” nisu zloupotrebljavale za svoje prohtjeve, iza nje nisu skrivale svoje mahane, zbog nje nisu ispirale mozak svojim muževima.
Bile su obične žene, baršunastih ruku, blagog pogleda … Bile su majke!

Kakva bih bila, kada bih sebe nosila kao haljinu naizvrat, pa da moja nutrina postane moja vanjština?

“Ti si sam sebi najbliži, pa ako ne spoznaš sebe, kako ćeš spoznati Gospodara? Ako ti i kažeš da sebe poznaješ, ti, ustvari, poznaješ svoju tjelesnu vanjštinu, ali ne i ono što je u tvojoj nutrini, gdje: kada se rasrdiš tražiš svađu, kada osjetiš strast tražiš njeno zadovoljenje, kada ogladniš tražiš da jedeš, kada ožedniš tražiš da piješ … Ove stvari su svojstvene kako tebi tako i životinjama. Tvoja dužnost je da sebe istinski upoznaš, tako da znaš ko si, odakle si potekao, šta je svrha tvog stvaranja, šta ti donosi sreću a šta nesreću.” (El – Gazali)

Vrijedi mi ne pisati samo zbog ljubavi,
ljudske i Božije.
Kad se na prste propnem,
trepavicama trepnem,
i otplešem,
pjesmu tišinom,
tad univerzum moj stane,
jer … ja se pronađem.

Volim pjesme okupane tišinom, volim pjesme okusa ljubavi, jer volim ljubav i smiraj. I samo onda kada istinski zavolim, mogu Voljenom da udovoljim. Samo kada zavolim, mogu da nestanu moji prohtjevi, moje želje, moji snovi dunjalučki.

Volim da volim!
Jer Ljubav me odgaja, iz dana u dan. Ona me pokreće, daje mi smjernice, uklanja od mene oštrice i strelice, ljudske i šejtanske.

Ljubav otriva moje granice. Ona me ogoli, pa se postidim i nje i sebe.
A želja mi je da se upoznam … samu sebe.
Jer lijepa sam kad mi je sve potaman. Lijepa sam kad mi udovoljavaju, kad mi tapšu po ramenu, kad me grle i hvale.

Ah … kako lijepa sam 🙂
Al’ kakva li sam …  kad sama sam?
Kakva li sam kad ljuta sam?
Kad gladna sam?
Kad nemarna sam?

Bismillahir-rahmanir-rahim!

Poslije svakog Ramazana počinjem ispočetka.
Poslije svakog selama počinjem ispočetka.
Poslije svakog harfa počinjem ispočetka.
Na početku sam.
Satkana od početaka.
Gospodaru Moj, olakšaj.

Šejh Muhidin b. Arebi je govorio: “Ako počiniš neki grijeh Allahu, na nekom mijestu ili zemlji, ne napuštaj tu oblast dok tu ne počiniš i neko dobro, kao da kažeš: “La ilahe illellah, ili subhanallah, ili el-hamdulillah.” Kako god će to mjesto na kojem si počinio grijeh, svjedočiti protiv tebe, tako će isto svjedočiti i u tvoju korist, na Kijametskom danu. Allah čuva koga hoće onako kako hoće.”

Pa molim Njega Uzvišenog da me čuva i da na ovom mjestu samo hajr donosim.

Welcome to Voice of all generations. This is your first post. Edit or delete it, then start blogging!